Sektaštvo, upravljanje i budućnost Iraka

Zauzimanje Mosula u lipnju 2014. od strane skupine Islamska država (ISIS) opisano je kao egzistencijalna prijetnja iračkoj državi i političkom poretku nakon 2003. godine. Ipak, njegovo pojavljivanje bilo je samo simptom šireg niza kriza koje su zahvatile Irak tijekom posljednjeg desetljeća. Dok militantne skupine dominiraju naslovnicama, irački strukturni problemi omogućili su njihovu pojavu. To uključuje oslabljene ili djelomično urušene institucije; nepostojanje vladavine prava; nefunkcionalno i korumpirano upravljanje; prevladavanje sektaških podjela; i katastrofalni proces obnove nakon sukoba koji je uslijedio nakon invazije SAD-a 2003. godine. Krhkost države na Levantu i regionalni proxy rat u Siriji pogoršali su ove izazove i ugušili napore Iraka da stabilizira i rehabilitira svoje institucije.





Postoje konkurentne vizije za budućnost Iraka i regije koje su se očitovale kroz nasilni, sektaški sukob oko iračke države i njezinih resursa, kao što je građanski rat između arapskih sunita i šijita 2006. i rat protiv ISIS-a. Militantne organizacije poput ISIS-a, ostataka bivšeg režima Baatha, šijitskih milicijskih skupina i regionalnih sila upotrijebile su sektaške narative kako bi mobilizirale podršku naroda, s katastrofalnim posljedicama po stabilnost Iraka. Ipak, iračka država i društvo nisu u potpunosti podlegli tim izazovima, a došlo je i do značajnog odbijanja političkih elita koje su koristile sektaštvo kako bi skrenule pozornost s dobrog upravljanja.



Ovaj rad pobliže istražuje kako je Irak krenuo u ograničavanje prostora za militantne skupine i sektaške političke elite koje su dominirale iračkim političkim krajolikom više od desetljeća. Tvrdi se da Irak treba redefinirati i ponovno zamisliti irački nacionalni interes, koncept koji bolno nedostaje od 2003. godine. To se može učiniti stvaranjem snažnog nexusa između građana i države kroz proces jačanja nedržavnih aktera koji su snažno pozicionirani njegovati jedinstveni nacionalni interes i pomaknuti se dalje od sektaške retorike i politike. Konačno, ovaj rad tvrdi da organizirani, decentralizirani sustav predstavlja najučinkovitiji politički okvir za njegovanje jačeg iračkog nacionalnog interesa. Ova kombinacija decentralizacije odozgo prema dolje i mobilizacije civilnog društva odozdo prema gore pomoći će ograničiti prostor za nasilno sektaštvo.