Sektaško nasilje: radikalne skupine pokreću interno raseljavanje u Iraku

Nagli porast sektaških napada, otmica i ubojstava koji je uslijedio nakon bombardiranja svetog šijitskog svetišta u Samarrinoj Zlatnoj džamiji u veljači 2006. doveo je Irak do eksplozivnog problema: raseljavanje uzrokovano sektašima. Podaci iračkog Ministarstva za raseljavanje i migracije u rujnu pokazuju da je sektaško nasilje sunitskih i šiitskih ekstremista prisililo oko 39.000 iračkih obitelji – 234.600 pojedinaca – da napusti svoje domove od bombaškog napada u Samari. Mnogi raseljeni su našli utočište kod rodbine i smatra se da se nisu prijavili, što znači da bi stvarne brojke mogle biti daleko veće.





Ovaj se rad nadovezuje na četiri tjedna terenskog istraživanja iračkih istraživača diljem zemlje kako bi prikazao pogled odozdo prema gore na nasilje i raseljavanje koje je uslijedilo. Evo nekih od nalaza:



satovi koji automatski mijenjaju vrijeme

Čelnici obiju strana kažu da na nasilje i raseljavanje koje je uslijedilo gledaju kao na dio povijesnih trendova. Sunitski čelnici to vide u svjetlu onoga što percipiraju kao ugnjetavanje sunitske manjine od strane šiitske većine od 2003. Šiitski vođe vide nasilje kao nastavak politike Sadama Husseina i osobito njegovih pokušaja da stvori Pojas bez šiita oko Bagdada.



U isto vrijeme postoji snažna čežnja za zakonom i redom u iračkom društvu. Mnogi obični ljudi još uvijek ne razmišljaju u terminima građanskog rata, sve dok se ne radi o susjedima protiv susjeda, već naoružanim nasilnicima koji napadaju civile. Ipak, netrpeljivost i nepovjerenje se šire, posebice među mladima. Ulični sleng je nasilan i dehumanizirajući. Još jedno zabrinjavajuće pitanje je to što se čini da plemena s obje strane postaju sve nemirna — otvoreni plemenski sukob između plemenskih skupina dodao bi organiziranu, narodnu i ruralnu dimenziju sektaškom nasilju.



Nasilje nije ni spontano ni popularno. Raseljeni ljudi gledaju na najekstremnije vjerske fronte — Ured Muqtade al-Sadra i Vrhovno vijeće za islamsku revoluciju u Iraku (SCIRI) na šiitskoj strani, te Udruženje muslimanskih učenjaka (AMS) i Islamsku stranku na sunitska strana — kao glavni pokretači sektaškog raseljavanja. Raseljavanje jasno pomaže daljnjem političkom planu ovih ekstremističkih skupina. Sve skupine dijele zapravo zajedničke ciljeve: konsolidirati svoj teritorij, zadržati neke od 'svojih' ljudi na teritoriju 'drugih' i, u kontekstu slabe vlade, predstavljati se i kao zaštitnik i kao opskrbljivač.



Raseljavanje može također igrati u međusobne borbe unutar sektaških zajednica. Na primjer, Ured Sadr će vjerojatno imati koristi kada se siromašni, urbani šiiti raseljeni iz Bagdada - ljudi koji će vjerojatno podržavati Sadra - nasele u područjima kao što su Najaf i Kerbala, gdje su Sadr milicije zaključane u borbi sa SCIRI-jem. Raseljeni postaju pijuni u ovoj krvavoj političkoj borbi.



Malo je glasova umjerenosti. Radikalne oružane skupine pozivaju na nacionalno jedinstvo u istom dahu u kojem se zaklinju na totalni rat s druge strane. Zahtjevi mainstream političara za smirenost i suzdržanost su besprijekorni. Trenutna vlada premijera Nurija al-Malikija dosad se pokazala nesposobnom zaustaviti nasilje. Američka vlada govori o potrebi zaustavljanja nasilja, ali ne želi uložiti politički kapital i trupe potrebne za to. Jedini nacionalni vođa koji je dosljedno i snažno govorio protiv nasilja, a posebno protiv raseljenja, je veliki ajatolah Ali al-Sistani. No, čini se da njegov utjecaj jenjava kako raste utjecaj radikalnih šijskih skupina i mlađih, tvrdokornih vođa.


Za kopije izvješća kontaktirajte:
Projekt Brookings-Bern o unutarnjem raseljenju,


brookings-bern@brookings.edu

ili (202) 797-6168