Napomena urednika: Ovo mišljenje o statusu i budućnosti manjina poput Jazida u Iraku izvorno je objavljeno na blogu Washington Posta Kavez s majmunima .
U kolovozu su medijski izvještaji o desecima tisuća Jazida u Iraku koji su bježali spasiti svoje živote izazvali bijes – i (neuobičajeno) akciju kako bi ih spasili. Ujedinjeni narodi izvještaji da je do 1,8 milijuna Iračana raseljeno od siječnja, većina u Kurdistan, gdje se vlada i međunarodne humanitarne agencije bore kako bi zadovoljile svoje hitne humanitarne potrebe. No, osim neposrednih humanitarnih potreba raseljenih, dugoročna su pitanja o tome što se događa manjinama u Iraku – i Bliskom istoku općenito.
Možda je teško sjetiti se, ali ne tako davno da je Irak bio religijski pluralističko mjesto. Dok su Kurdi i sunitski Arapi (osim Kurda) svaki činili oko 20 posto stanovništva Iraka 2003. godine, oko 10 posto stanovništva činile su manje vjerske zajednice, uključujući armenske, sirijske i kaldo-asirske kršćane; Bahais; Židovi; Sabejci-mandejci; i Jezidi, kao i etničke manjine kao što su Šabaci, Turkmeni i palestinske izbjeglice. Većina ovih skupina živjela je u Iraku više od tisuću godina i većina (iako sigurno ne sve) uživala je određeni stupanj zaštite kao manjine pod režimom Sadama Husseina.
prva svemirska letjelica na Mjesecu
Od tada su ponovljeni valovi raseljavanja u Iraku promijenili demografski krajolik zemlje. Između 2003. i 2006. oko milijun Iračana je raseljeno zbog eskalacije sektaškog sukoba, dodajući još milijun za koje se mislilo da su raseljeni pod režimom Sadama Husseina prije 2003. Stvari su se zlokobno zaokrenule u veljači 2006. bombardiranjem džamije al-Askari u Samarra. Tijekom otprilike godinu dana, nevjerojatnih 2,7 milijuna Iračana – 5 posto stanovništva – raseljeno je unutar iračkih granica, dok je još 2 milijuna pobjeglo u susjedne zemlje. U kontekstu političkih i sektaških borbi, vjerske manjine bile su posebno ranjive, dijelom zbog prirode nasilja, dijelom zato što im je nedostajala zaštita plemena ili novonastalih milicija, dijelom zbog područja u kojima su živjele, kao što je Bagdad , Kirkuk i Mosul su ih stavili u središte borbi za moć. Naslov izvješća iz 2007. od strane Minority Rights Group International, Asimilacija, egzodus, iskorjenjivanje: iračke manjinske zajednice od 2003. , prikazuje prijetnje manjinama u ovom razdoblju. Do 2008. iračko Ministarstvo raseljenja i migracija procijenilo je da je gotovo polovica manjinskih zajednica već napustila zemlju. Statistike iz 2010. otkrivaju da manje manjinske skupine, isključujući Turkmene i Faili Kurde, činila oko 3 posto od 31 milijuna stanovnika Iraka.
U godinama nakon masovnog raseljenja od 2006. do 2009. godine, neke izbjeglice i interno raseljene osobe (IDP) – od kojih su samo šačica manjine – vratile su se u svoje zajednice. Jedan izvješće , na primjer, primjećuje da su od oko 200.000 izbjeglica i interno raseljenih osoba koje su se 2012. prijavile povratkom samo 304 bile manjine.
Važno je prisjetiti se ove povijesti progona i raseljavanja manjina gledajući sadašnje napade. Komisija Sjedinjenih Država za međunarodnu vjersku slobodu izvijestio povećanje učestalosti sektaških napada u Iraku 2013., naglašavajući da su većina onih koji su pogođeni sektaškim nasiljem bili pripadnici šijitske većine. No, nasilje ima posebno razoran učinak na manje iračke manjinske skupine upravo zato što su u početku tako malene. Nije iznenađujuće s obzirom na nedostatak zaštite temeljene na pravima koja se pruža ovim manjinama, sada čitamo o jezidskim selima koja su ispražnjena od svojih stanovnika, kršćanima u Mosulu je rečeno da ili pređu na islam, umru ili odu, a zastrašivanja, ubijanja i otmice Šabaka i Turkmena iz svojih domova u sjevernom Iraku.
Diskriminacija manjina u pristupu zapošljavanju, stanovanju, javnim uslugama, političkom sudjelovanju i uživanju slobode kretanja i bogoštovlja također su očiti. Te pritužbe često su posljedica predrasuda o sekti i etničkoj pripadnosti, ali i jezika, seksualne orijentacije, nedostatka dokumentacije (osobito među interno raseljenim licima i povratnicima), pristranosti u školskom nastavnom planu i programu i nedostatka osnovne infrastrukture u područjima koja većinom naseljavaju manjinske skupine. Alarmantan utjecaj marginalizacije na mlade iz manjina također se pojavio, s stope samoubojstava među jezidima posebice u porastu posljednjih godina, kao i odustajanje od procijenjenog 2000 jezidskih studenata sa Sveučilišta u Mosulu samo 2013. godine.
Diskriminacija, progon i raseljavanje manjina dio su šireg trenda na Bliskom istoku.
Diskriminacija, progon i raseljavanje manjina dio su šireg trenda na Bliskom istoku. Bliskoistočne crkve godinama se bune protiv iseljavanja kršćana iz regije – nedavno u Siriji, koja je svjedočila barem 500.000 od 1,8 milijuna raseljenih zbog sukoba koji je u tijeku. Neko vrijeme se smatralo da su kršćani u Iraku posebno ugroženi zbog svojih percipiranih veza sa Zapadom i uvjerenja da imaju novca. Slično, procjenjuje se da deseci tisuća Sabean-Mandejaca, često povezanih sa zanatima zlata i srebra, žive u Iraku početkom 1990-ih. Međutim, do kasnih 2000-ih samo 5.000 smatralo se da su ostali jer su ih prijetnje nasiljem i otmicama od strane oružanih skupina prisilile na bijeg u susjedni Jordan i Siriju, kao i Švedsku. I dok se 2005. godine procjenjuje da ih je bilo oko 700.000 Jazida, smatra se da je broj pao na 500.000 novije. Smatra se da je još novije nasilje od strane militanata Islamske države uzrokovalo da više od 100.000 Jazida napusti svoje domove, bježeći u druge dijelove sjevernog Iraka ili čak prelazak granice sa Sirijom. Ali kada vjerske manjine napuste svoje zajednice, situacija za one koji ostaju postaje još teža, a i na njih raste pritisak da odu.
Zbog etničkog i sektaškog čišćenja većina Iračana danas živi u zajednicama u kojima je njihova sektaška skupina većina. Tako, pripadnici ovih manjih , marginalizirane iračke manjine posebno su ranjive zbog male ili nikakve sigurnosti u broju i ograničenog pribjegavanja zaštiti od strane bilo milicija ili političkih vođa u vladi koja je ostala osakaćena političkim zastojem i uglavnom nesposobna provesti reformu.
Budućnost manjina u Iraku središnja je za pitanje budućnosti Iraka kao nacije, iako je ključno naglasiti da milijuni Iračana koji ne spadaju u te skupine i dalje neizmjerno pate od strane vladinih i nedržavnih aktera. Kako bi se preokrenuli ovi obeshrabrujući trendovi, potrebna je politička akcija na svim razinama iračke vlade kao prvi korak. Poduzimanje zakonskih mjera za zaštitu prava manjina – uključujući manjine koje se žele vratiti u svoje zajednice – bilo bi najjasniji mogući znak predanosti nacionalne vlade pluralizmu i demokraciji. Međunarodna zajednica bi mogla i trebala igrati pozitivnu ulogu i podršku u tom pogledu, ali odgovornost je očito na iračkoj vladi. Budućnost Iraka kao nacionalne države ovisi o načinu na koji su zaštićena prava manjina.