Uzmimo trenutak za misaoni eksperiment. Činim to nekoliko dana nakon više palestinskih napada na Izraelce, uključujući užasno ubojstvo majke šestero djece ; ubrzo nakon što je Izrael najavio izvlaštenje još 370 jutara zemlje u blizini Jerihona ; a nakon što je Majed Faraj, palestinski šef sigurnosti, najavio da su palestinske sigurnosne snage presreo 200 potencijalnih terorističkih napada na Izrael . Misaoni eksperiment usredotočuje se na to treba li plan B za izraelsko-palestinski spor biti izraelska aneksija teritorija koje je okupirao 1967. i proširenje punih prava državljanstva na Palestince u tim područjima.
Naravno, još uvijek se ubrajam među umiruću vrstu onih koji žarko vjeruju u rješenje s dvije države – dvije države koje žive jedna uz drugu u miru i sigurnosti, a svaka uživa suverenitet i političku neovisnost u dijelu zemlje za koji obje tvrde da je njihove ekskluzivne nacionalne domove. Ovo je još uvijek daleko najbolji od svih mogućih ishoda spora. To ne znači da je rješenje s dva stanja bez grešaka. Do sada se dvije strane nisu uspjele dogovoriti oko kritičnih detalja, a nema jamstva da bi postizanje dvije države osiguralo mirne odnose. No, čini se da rješenje s dvije države, koje se temelji na podjeli zemlje, nudi najbolju šansu za dugoročni mir. Odbacio bih sve planove B i C u trenutku kada bi se pojavilo vodstvo u Izraelu i Palestini – i u Sjedinjenim Državama – koje bi se pokazalo voljnim krenuti prema ishodu s dvije države.
Još uvijek se ubrajam među umiruću vrstu onih koji žarko vjeruju u rješenje s dvije države.
Ali nada boljem, jačem, dalekovidnijem vodstvu nije zamjena za politiku. Činjenica je da su i Izrael i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) danas dalje od dovođenja takvih vođa nego ikad prije. Čak i ako Benjamin Netanyahu ustupi mjesto premijera drugom kandidatu, nitko u Izraelu ne predlaže onu vrstu dalekosežnog smještaja prema kojem je Ehud Olmert krenuo 2008. Nitko od vjerojatnih nasljednika Mahmouda Abbasa nije čak ni artikulirao razuman mirovni plan. I nitko od kandidata za predsjednika SAD-a vjerojatno neće biti toliko predan potrazi za mirom kao što je to bio Barack Obama, a čak je i njegova predanost bila daleko ispod onoga što je potrebno da se neposlušne stranke pomaknu prema miru. Tužna stvarnost je da je politika – a ne politika sama po sebi – ono što blokira napredak prema rješenju s dvije države.
Tužna stvarnost je da je politika – a ne politika sama po sebi – ono što blokira napredak prema rješenju s dvije države.
U nedostatku napretka prema dvije države, postoje li bolje alternative od bacanja ručnika i gledanja na aneksiju kao na plan B? Potraga za alternativnim planom B je glupa stvar. Neke od tih ideja su kreativne, ali niti jedna neće biti prihvaćena s obje strane. Na primjer, jedna varijanta Plana B temelji se na premisi regionalnog rješenja – to jest, da Izrael i arapski svijet postignu sveobuhvatni mirovni sporazum koji uključuje rješenje palestinskog pitanja. Zvuči dobro, samo što nema smisla.
Prvo, Izrael nije prihvatio Arapsku mirovnu inicijativu (API) iz 2002., što je najbliže što je arapski svijet došao da prihvati Izrael unutar granica linije primirja iz 1949. i pristane na normalizaciju odnosa s Izraelom nakon što mir bude postignut. No, nijednoj izraelskoj vladi nisu se svidjeli njezini uvjeti, posebno paragraf o palestinskim izbjeglicama, pojam palestinske prijestolnice u Jeruzalemu i inzistiranje API-ja na potpunom povlačenju Izraela. Stoga je pitanje onima koji danas predlažu regionalno rješenje postoji li koalicija u Izraelu spremna koristiti API kao osnovu za pregovore o sveobuhvatnom miru. Mislim da ne.
Drugo, arapski svijet nije u poziciji da ispuni ono što API obećava. Arapi nikada nisu pratili API angažirajući Izrael. A premisa API-ja je bila da će Arapi priznati Izrael i pristati samo na normalizaciju nakon mir je sklopljen s Palestincima (i Sirijcima i Libanonima) – nije baš privlačan poticaj za Izraelce da uđu u riskantan mirovni proces.
koliko je dana u svibnju
[T]arapski svijet iz 2002., koliko god bio nefunkcionalan, bio je daleko stabilniji od arapskog svijeta 2016.
I treće, arapski svijet iz 2002., koliko god bio nefunkcionalan, bio je daleko stabilniji od arapskog svijeta iz 2016. Protivnici rješenja o dvije države u Izraelu ukazuju na to kada opisuju sigurnosne opasnosti s kojima bi se Izrael suočio ako bi nešto priznao sada Palestincima. Čak i kada bi sveobuhvatno rješenje ležalo na ramenima Egipta i Jordana, izraelskih partnera u mirovnom sporazumu, bi li izraelski skeptici doista bili uvjereni da bi te zemlje mogle osigurati sigurnost Izraela suočene s kontinuiranom nestabilnošću (Egipat) ili utjecajem izbjeglica i ekonomskih nevolja (Jordan)? Doista, ideja o regionalnom ili sveobuhvatnom rješenju utemeljenom na arapskoj stabilnosti danas je himerična.
Alternative regionalnoj ideji jednako su nerealne. Ideja konfederacije počiva na sporazumu Jordana (i potencijalno Egipta) da se pridruži političkom entitetu s Palestincima. Međutim, niti jedna država nije pokazala interes za to.
Održavanje statusa quo nije početak, jer status quo nikada nije statičan—kao što pokazuju događaji posljednjih godina, oni imaju tendenciju da se pogoršavaju. Koliko će intifada ili uboda nožem biti potrebno da narod Izraela povjeruje vlastitim šefovima sigurnosti, koji priznaju da su te akcije rođene iz frustracije zbog okupacije i povezanih pritužbi? Zašto bi Izraelci trebali vjerovati da je većina Palestinaca zainteresirana za mir kada Hamas – protivno postojanju samog Izraela – još uvijek vlada Gazom i ima značajnu podršku naroda, a dok se Palestinske vlasti raspadaju i gotovo da ikoga više ne predstavljaju? I koliko će dugo trebati palestinskim pristašama oružanog i nasilnog otpora da shvate da su njihovi neuspješni napori da unište Izrael i neselektivni napadi na izraelske civile odvratni: ciljanje na civile moralno je neprihvatljiva taktika za bilo koji pokret otpora.
Stoga je ideja upravljanja sukobima ili čak ublažavanja sukoba – osnovni proizvodi onih koji podržavaju održavanje statusa quo dok se nekako stvari ne promijene – pogubna, jer počiva na pretpostavci da mi ostali jednostavno ne razumijemo sukob.
Ideja o regionalnom ili sveobuhvatnom rješenju utemeljenom na arapskoj stabilnosti danas je himerična.
Tako je i sa svim ostalim planovima B. Prije nekoliko godina, moji studenti diplomskog studija s Princetona krenuli su u napore da pronađu održivu alternativu rješenju s dvije države; a oni su mi na samom početku rekli da namjeravaju dokazati da takva alternativa postoji. Na kraju nisu uspjeli i vratili su se ideji da je jedino održivo rješenje podjela zemlje na dvije države. I drugi su pokušali pronaći alternative, a neki se nadaju da bi njihov prijedlog politike mogao pobijediti. Želim im dobro - jer stvarno vjerujem u mir, bilo da se radi o dvije države ili na drugi način. Ali nemam povjerenja da će uspjeti.
[T]ideja upravljanja sukobima ili čak ublažavanja sukoba – osnovni proizvodi onih koji podržavaju održavanje statusa quo dok se nekako stvari ne promijene – je pogubna, jer počiva na pretpostavci da mi ostali jednostavno ne razumijemo sukob.
je Mars nagnut oko svoje osi
I tako se vraćamo na misaoni eksperiment. Ovo bi kao polaznu točku uzelo ono što je izraelski ministar Uri Ariel rekao mojim studentima prije nekoliko godina: mi (Izrael) smo pobijedili, a zemlja Izrael je naša. Prema ovom scenariju, Izrael bi:
Može li ovo uspjeti i je li to pravi plan B za sukob? Ovo je samo misaoni eksperiment. Pretpostavljam da će većina Izraelaca mrziti ovu ideju jer ona razotkriva najznačajniju slabost izraelske desnice i pokreta za naseljavanje, odnosno da u osnovi podriva ideju trajne židovske većinske države. Slično, većina Palestinaca će također mrziti ovu ideju jer ona isključuje mogućnost stvarnog čina samoopredjeljenja koji kulminira neovisnom državom i prisiljava Palestince da se suoče s prazninom slogana koje su njihovi čelnici godinama koristili u kontekstu arapsko-izraelski spor.
Stoga misaoni eksperiment nije baš dobar. Možda će, dakle, sve dovoljno uplašiti da se vođe uozbilje po pitanju mira.